PIŠE:
Akademik ZORAN LAKIĆ
Vijest o smrti
Branka Kostića iznenadila je javnost, a posebno njegove prijatelje: i u poznim godinama života ostavljao je utisak snažnog čovjeka fizičkom snagom i duhovnom razboritošću. Zato je iznenadna smrt izazvala još veću tugu kod svih koji su ga poznavali, a pogotovo kod onih koji su drugovali sa njim i bili prijatelji njegovi i njegove porodice. Bio je i ostao omiljen kod svoga naroda.
Uprkos surovom djetinjstvu (odrastao je u domovima za ratnu siročad, kakvih je bilo dosta i u Crnoj Gori prvih godina nakon završetka antifašističkog rata 1941–1945), Branko je rastao i izrastao u Čovjeka, u ličnost koja je znala da povlači prave poteze i gradi takve odnose među ljudima i narodima, odnose za poštovanje i trajanje. Zato je bio omiljen u društvu svojih najbližih saradnika, drugova i prijatelja; među narodom.
Često smo se sastajali. Poslednjih godina naša komunikacija je bila više putem telefona, što je nalagalo moje zdravstveno stanje. Radovao me je svaki njegov poziv. To isto mi je i on govorio kada smo se čuli desetak dana prije njegove smrti. Namjeravao sam da se čujem s njim – tek onako, da opet porazgovaramo. Njegova smrt je to spriječila. Nagle smrti su lake za one koje to snađe, ali su teške i vrlo teške za porodicu i prijatelje.
Ne sjećam se kada smo se i kako upoznali; godine čine svoje. Ali se dobro sjećam njegovih riječi – govora koji je održao prilikom prenosa posmrtnih ostataka poslednjeg gospodara Crne Gore, njegove supruge i kćeri hiljadu devetsto devedeset i neke godine. Toga dana na Cetinje se sjatila „sva Crna Gora”. Ni prije a ni poslije toga, nije bilo toliko okupljenog naroda, što je izazvalo veliko iznenađenje svih. Jer, od odlaska iz Crne Gore januara 1916. godine – par dana prije njene kapitulacije – prvi put u svojoj dugoj istoriji, pa sve do dana prenosa posmrtnih ostataka, najružnije se pisalo i govorilo o poslednjem gospodaru Crne Gore. Označavan je kao najveći izdajnik svoga roda i svoga naroda. Potom je opet, naročito u političkoj, ali i u naučnoj javnosti označen kao „narodni gulikoža“ koji je stekao veliko bogatstvo „na grbači svoga siromašnog naroda”. Zamjerano mu je zbog raskošnog dvorca, koji je u novo vrijeme postao Muzej kralja Nikole, a kasnije Državni muzej Crne Gore.To su bili „najvredniji” dokazi za takvu kvalifikaciju. Mnogo raskošniji građevinski objekti – vile i palate danas imaju na stotine takozvanih biznismena u Crnoj Gori, koji se tretiraju kao veliki prijatelji današnje Crne Gore. Iznesena saznanja nisu samo moja lična saznanja. I upravo zbog takve političke propaganda kojoj je bio izložen nakon odlaska iz Crne Gore, moje čuđenje je bilo takvo i toliko kada sam svojim očima vidio, da ponovim, vaskoliku Crnu Goru na Cetinju toga dana hiljadu devetsto devedeset i neke godine. Zato su mi riječi tadašnjeg predsjednika Predsjedništva Crne Gore Branka Kostića pale i doprle usred srca:
„Dobro došao, Gospodare, u tvoju Crnu Goru”.
Te riječi su se do suza urezale kod prisutnog naroda. Učinilo mi se da izviru iz dna duše svih prisutnih. Narod je opet progledao „sa četiri oka”. Ostale su kao brojne narodne umotvorine. Pomogle su da se na događaje može i mora gledati i na drugi način; da realnu stvarnost Crne Gore treba vidjeti onakvu kakva je baš tada – sada. Onako uzgred prisjetih se kada sam prije dvadesetak i više godina, sa tadašnjim ministrom u Vladi Crne Gore, posjetio hram u San Remu – da se poklonimo sjenima Gospodara Crne Gore. Savjetovao me je ministar sledećim riječima: „Nećemo kriti da smo to uradili, ali se nećemo nikome ni pohvaliti“. I to je naša realnost – onda, ma i sada.
Moje druženje sa prof. dr Brankom Kostićem dobija na intenzitetu nakon njegovog povratka iz Beograda, gdje se nalazio na dužnosti vršilac dužnosti predsjednika Predsjedništva SFR Jugoslavije od 6.12.1991. godine do 15.6.1992. godine. To su i najkritičnije godine popularno nazvane „Titove Jugoslavije”. Tih dana sam ga posjetio u njegovom kabinetu u Beogradu. Usred našeg razgovora, sekretarica ga je podsjetila na zakazani susret sa generalima. Branko je ležerno odgovorio: „Neka generali malo i pričekaju“.
Povratkom u Crnu Goru započinje karijeru univerzitetskog profesora, povlačeći se iz političkog života. Od tada smo se baš često sastajali: kod njega u Podgorici ili u rodnim Rvašima, kod mene na selu ili u prostorijama CANU na njenim popularnim tribinama. Recenzirao sam i promovisao nekoliko njegovih knjiga. Pomenuću neke od njih: „Nisam pogazio zakletvu”, „Istina o razbijanju Jugoslavije”, „Stara Crna Gora”, „Ceklinski ribolovi na Skadarskom jezeru” i dr. Na jednoj od poklonjenih knjiga napisao je posvetu: „Kada su neki okretali glavu od mene, Ti si mi recenzirao i promovisao knjige. Hvala ti”.
Bile su to knjige o dramatičnim danima jugoslovenske političke krize koja se izrodila u dogovoreni rat, kakvih je knjiga bilo upravo sa takvim naslovom. Za mene je to bio i ostao rat koji je donio nevolje svim njenim narodima. Jer je ukinuo njihovu zajedničku državu od Vardara do Triglava, i to u vrijeme kada se Evropa ujedinjavala i širila preko Evropske unije. Na promociji njegove knjige „Nisam pogazio zakletvu“ posebno sam podvukao da je riječ o poštovanom univerzitetskom profesoru i odgovornom državniku koji ne gazi položenu zakletvu, a nadasve da je riječ o darovitom stvaraocu.
Jedan od poslednjih susreta bila je njegova posjeta meni na selu, gdje me je sa drugovima iz Cetinja zamolio da besjedim na Košćelama – povodom godišnjice velike pobjede crnogorskih anifašista nad italijanskim okupatorima Crne Gore. Bila je to i prva značajna pobjeda, odnosno poraz italijanskih fašista, zbog koje je italijanski ministar inostranih poslova zapisao u svom dnevniku:
„Umiriti Crnogorce isto je što i orati more”.
Prihvatio sam poziv iako mi je zdravstveno stanje već bilo rovito.
Otišao je bez povratka prof. dr Branko Kostić, uvaženi univerzitetski profesor i autor značajnih izdanja, poštovani predsjednik Predsjedništva Crne Gore u mandate od 17.3.1989 do 23.12.1990.godine i hrabri vršilac dužnosti predsjednika Predsjedništva Jugoslavije od 6.12.1991.godine do 15.6.1992. godine, kada je prestala da funkcioniše država tog imena, jer je ukinuta SFRJ.
Neka mu je vječna slava. Zaslužio ju je svojim radom i svojim djelom.
Smrt je ipak bila bržaVijest o smrti prof. dr Branka Kostića za mene je bila odista kao grom iz vedra neba. Uvijek sam ga vidio kao čovjeka punog zdravlja.Tako je fizički izgledao, a još više duhovno. Zato je vijest o njegovoj smrti izazvala još veću tugu i žalost kod svih koji su ga poznavali, a pogotovo kod onih koji su drugovali i prijateljevali sa njim i njegovom porodicom.
Poslednjih dana njegovog života više smo komunicirali telefonom. Tako smo se i prije par dana čuli – tek onako da porazgovaramo. Upravo na dan njegove iznenadne smrti kanio sam da ga pozovem telefonom, tek onako prijateljski i drugarski. Smrt je bila brža.”Neka mu je vječna slava. Zaslužio ju je Branko Kostić svojim radom i svojim djelom
)){kind=small}
